Kaže meni sestra jest dosadan ovaj naš grad....Sve je već vidjeno,dosadno,znam svaku ulicu napamet.Ništa me više razveseliti ne može...Ja mislim da nije upravu...Mnogo toga ima da se vidi,samo moraš malo bolje oči otvoriti...Evo sada je zima.Pahuljice lagano padaju,na ulici poslije dugo vremena čuju se dječiji uzvici..Sankaju se,prave snješka ....Zašto ti ne izadjes napolje,pravi sa njima snješka i ti...Kaže ona da je matora...HAHAHA Djevojčica od 16 godina je matora..Nisam htjela dalje da nastavljam ovu priču sa njom,jer me samo iznervira,ali sam joj rekla da je ljepote pun svijet.Ali moraš imati oči da to vidiš..Ili možda srce ..Nikakva ljepota se neće sama nametnuti,moramo mi da otvorimo oči i da se prepustimo nekim stvarima.Ja sam zadovoljna i sitnicama,i te sitnice mene čine srećnom..Možda su za nekoga te sitnice jedno veliko ništa,ali u mojim očima,i srcu su to krupne stvari kojima se radujem...

Što je mrtvo-mrtvo je...Ne pokušavaj oživljavati ono što više ne postoji nekakvim uspomenama koje su nekad bile stvarnost.I njih pokopaj.Ne vraćaj se albumima,fotografijama,porukama,sitnicama koje su nekad bile krupan osmijeh,ne vraćaj se sjećanjima,jer ona su samo šejtanova udica kojom bi te držao na uzdi,ili te povukao u prostor u kojem ne možeš disati. Da može,bilo bi.Da treba,postojalo bi.Da je živo,trajalo bi.Našao bi se način.Jer mora.Dok je čemu života,i nafake mu je.A nafaka je i način,i znanje,i pomoć,i put,i cipele za taj put....

Jednom mi je majka rekla.Sine kad god te neka tuga zadesi,sjeti se sine da su to sve Božija iskušenja.Nemoj ljude gledati sa visine.Pomozi svakome,kome možeš.A kome ne možeš,nemoj ni odmagat,Budi čovjek najprije.A tko te povrijedi,okreni glavu ne raspravljaj se.Ono što obećaš, obavezno ispuni.Ponašaj se prema drugima,onako kako bi voljela da se neko ponaša prema tebi.Imaj svoje JA,poštuj svoje riječi i sebe.Nemoj se svetit ima Boga sine on sve vidi.Koračaj hrabro i gutaj sa smješkom.A tvoja pamet je dokaz da se neke stvari ne mogu kupiti novcem.Isplatit će se jednog dana sve.Hvala ti majko moja do neba <3 <3

" Sva si crna,sva si divlja,o crna ljubavi moja " Neću ti otkriti čiji su ovo stihovi,otkrij sama.Iz mraka izlaze najdublje tajne.Često je mrak upravo taj koji krije sve naše slabosti i sve naše mane.Krije ono što se ne usudimo pokazati na danjem svjetlu.Mrak guta,proždire,zaklanja.NJIH,NE I TEBE.Ti si progledala u tom dubokom crnilu.Dobro kažu,djevojčice se boje mraka,žene u mraku uživaju :-)

Izvađene iz kutije sjećanja.Stare i požutjele. Reci mi,što vidiš kada pogledaš svoje stare fotografije? Sebe,ili neku drugu,tebi sličnu,ali posve drugačiju ženu? Smiješ li se na fotografijama? Jesi li tužna? Ili tek dostojanstveno suzdržana? Odvode li te u neka davna,sretna vremena ili te podsjećaju na greške,kajanja i suze? Dobro pogledaj te fotografije.Pogledaj to lice.TO SI TI.U svim svojim oblicima.Ista.Različita.Dijete.Djevojka.Žena.Ali,ipak TI.Ne srami se djevojke koja te gleda sa fotografije. ZAVOLI JE ....

Prije sat vremena,otišla sam da se istuširam....Telefon je kao lud počeo neprestano da zvoni...Naravno pokušavala sam da ignorišem zvono.. Tako me opušta topla voda,koja lagano klizi po tijelu..Ipak taj neko nije prestao da zvoni,pa sam dohvatila peškir i otišla do sobe da vidim ko je tako uporan bio.Naravno to je moja mala rodica Lorena,kojoj je baš u tom trenu bila potrebna pomoć.ONA SE NALAZILA U ŠKOLI,i pisala sastav..Nije znala kako da počne taj sastav..Sastav je imao naziv da li smo mi bezosjećajno društvo....Hmmm sad je i meni dala ideju da pišem o toj temi,ali ne za ocjenu :-) Ja mislim da smo postali bezosjećajno drušvo iz mnogo razloga. Nekada su mnogi ljudi bili osjećajni,puni emocija.Ali danas nije tako.Svijet se mijenja,ljudi se mijenjaju..Ja mislim da su ljudi mnogo povrijeđeni,mnogo zatupljeni,i ogorčeni postali...Mislim da su ljudi davali sve od sebe,za ljubav,grad,prijateljstvo,djecu ali na kraju bili povrijeđeni od strane tih ljudi,grada...Sada su postali bez emocija,hladni i nedostupni...Nisu više darežljivi kao što su bili prema nekim ljudima,jer su ih iznova i iznova izdali.Ne vjeruju više gradu svom,jer su dovoljno vidjeli,pa čak i kada neko umre nemaju mnogo emocija kao nekada...Ja tražim opravdanje za takve ljude kada ih neko ogovara.Jer razumijem šta su prošli.Ali i savjetovala bih sve koji su POSTALI bezosjećajni da se okrenu oko sebe..Nemaju vremena za mržnju ili bezosjećajnost..OK,RAZUMIJEM ZBOG ČEGA SU TAKVI..Ali nek dopuste još malo,možda im se i vrati vjera u sve..Možda i povrate tu svoju emociju i ubiju tu hladnoću u sebi. Jedino opravdanje za takve ljude je strah...Taj strah od svega i svačega što su prošli ih najviše koči.Kada ih neko povrijedi ljudi se više ne žele emotivno povezati i tako je njima lakše.Kažem vam ja iz iskustva ista sam takva bila,poželjna ali hladna..Ali sam razmislila malo i počela sam opet da puštam ljude bliže,da se otvaram u nekim stvarima,da me neki događaji zabole više nego prije....Shvatila sam da se osjećam živom sve dok imam emocija..Zaključak moj jeste kada bi više ljudi nosilo ružičaste umjesto crnih naočara,kada bi njegovali dobrotu i plemenitost,iako ste mnogo lošeg prošli,svijet bi bio čistiji,veseliji i bukvalno i figurativno. Zapamtite da ništa ne radite zbog drugih nego zbog sebe. I da jeste hladni i bezosjećajni,to drugima neškodi samo vama..Oni će samo pričati kako ste vi bezosjećajni,a vi živjet će te tako hladno,i nezainteresovano za sve oko sebe..A život? On će proći dok se okrenete...

Izgubila sam volju udovoljavati onima kojima se ne sviđam,voljeti one koje mene ne vole i nasmiješiti se onima koji mi ne uzvraćaju osmjeh.Nemam strpljenja za cinizam,pretjeranu kritičnost ili prohtjeve bilo kakvog oblika.Više niti jednu minutu ne trošim na one koji lažu ili žele manipulirati.Više ne želim biti u blizini pretenzioznosti,dvoličja,neiskrenosti i samohvale.Ne toleriram selektivnu akademsku aroganciju.Niti se prilagođavam trendovskim tračevima.Mrzim sukobe i usporedbe.Vjerujem u svijet suprotnosti i zato izbjegavam osobe sa rigidnom i krutom osobnošću.U prijateljstvu mi se ne sviđa izdaja i izostanak lojalnosti.Ne slažem se s osobama koje ne znaju udijeliti kompliment ili riječ ohrabrenja.Pretjerivanja su mi dosadna i teško prihvaćam ljude koji ne vole životinje.A najviše strpljenja nemam za one koji ne zaslužuju moje strpljenje.❤️ Nekada sam imala i volje i strpljenja za svakoga... Nekad davno bilo...

Život je smiješan,zar ne? Taman kada pomislite da ste sve otkrili,taman kada počnete raditi planove,počnete se veseliti i osjećati se kao da znate u kojem smjeru idete,put se promijeni,znakovi se promijene,vjetar zapuše u drugom smjeru,sjever odjedanput postane jug,istok zapad i vi ostanete izgubljeni.Lagano je izgubiti put,izgubiti smjer,izgubiti smisao. Ponekad mislimo da je sve savršeno...i odjednom BAM..Sve se mjenja..Od situacija,ljudi,prijatelja,ljubavi..Uvijek sam se pitala zašto ptice ostaju na jednom mjestu,kada mogu odletjeti kamo god požele.Onda sam i sebe upitala to isto pitanje.Zašto ostati na jednom mjestu,na mjestu koje me guši,kada mogu otići kamo god poželim...Ja mislim da je jedina stvar za promjenom je strah...Strah od nepoznatog..Strah šta će biti jednom kad odemo...Od posla,ljudi koji nas okružuju,ljubavi....A možda i nije strah taj koji nas koči..Možda je sve to u našoj glavi..Možda je to sanjarenje. Zapitam se da li uopšte čovjek može da zaboravi onaj jedan trenutak,u kojem nije disao,a bio je najviše živ...O trenutku koji nikada zaboraviti nećemo..Eh taj trenutak nam je stvorio sliku onoga šta je bilo i mi mislimo i čeznemo za opet takvim istim osjećajem.Ali varamo se. Taj trenutak se neće ponoviti,to smo tada proživjeli sa tom nekom osobom i nikada više...Neke druge osobe će donositi neke druge trenutke kojih ćemo se sjećati..Ali onaj jedan specijalan neće se više ponoviti..Treba da živimo u realnosti,i shvatimo da se moramo nekada i prilagoditi nekim stvarima,a ne živjeti u mašti i sanjati snove koje nemaju smisla.. Ja sam barem takva,trpim i tu sam gdje jesam...Živim svaki dan onako kako želim,svjesna sam realnog života...Ali šta god život da mi sprema,i loše i dobro ,ja sam tu čekam raširenih ruku....Iza svakoga čoška vreba neka nova stvar,nova osoba,i neki drugi život..Nadam se samo ono što je spremljeno za mene da me neće dotući...Barem jednom u životu nešto lijepo da se desi...Jer i dalje vjerujem da čuda postoje ....

Dok sjedim i gledam u pahulje snijega....Razmišljam...Kako je ovaj mjesec za nekoga jako hladan u svakom smislu,a nekome donosi radost.Mišljenja ljudi su različita.Za mene Decembar mjesec je mjesec svjetla,snijega i praznika,pomalo sreće i pomalo tuge.U ovom mjesecu je vrijeme za pomirenje ili za kraj nekim stvarima.Zima je vrijeme kada se daju obećanja,jer tada može malo toga da se radi. Tada možeš dopustiti sebi luksuz da razmišljaš. Dragi ljudi ovaj mjesec završite ono što ste započeli i nadajte se da će vam se želje ostvariti.Što se mene tiče voljela sam zimu,decembar i ovu hladnoću.Sama zima je opisivala ponekad moje stanje.Poželjna,ali hladna. E sada DECEMBAR je takođe mjesec kada se svi osvrnemo na prošlo vrijeme,kada sagledamo šta smo sve uradili ili ono što nismo.Kada gledam unazad,drago mi je zbog mnogih stvari.Drago mi je zbog ljudi koje sam u ovoj godini upoznala i onih koji su još uvjek kraj mene.Žao mi je nekih koji su iz mog života otišli.Ali ne možeš nikada u životu natjerati da taj neko kraj nas ostane ako oni to ne žele.Drago mi je zbog svakog osmjeha,i zbog svake suze,jer da nije bilo suza,uspona i padova nebi to bio život.Drago mi je zbog svih lijepih uspomena,koje ću zauvijek čuvati i loših koje ću spakovati negdje u nadi da će vremenom izblijediti. Iz svega ovoga svaki put izlazim samo jača i snažnija.Svakog ovog mjeseca shvatam da neki ljudi zauvijek ostanu u našem srcu,ali ne i mi u njihovom. Svaki put u toku ovog mjeseca shvatim da je svijet veliki,a naš grad mali.I da one koje bi mi htjeli kraj sebe,oni najčešće odlaze od nas.. Dragi moji,opet kažem nek vam ovaj mjesec donese more lijepih stvari i neka prekine more ružnih stvari..Shvatite jednu stvar u Decembru su nastale mnoge priče...Ponajviše ljubavne..Ali mnoge su se i završile tu..I šta god da me čeka ovog Decembra tu sam...Kao i vi i ja čekam svoj Decembar.. Nadam se da nije daleko.