Mnogo me košta da oprostim. Učinim to, ali samo moja nesanica i ja znamo koliko je snage i napora potrebno. Pogotovo iznova. Pogotvo iznova najbližima. Kao i svi ostali ljudi na ovom svetu, i ja u sebi imam dva vuka. Onog belog, pitomog, jakog ali osećajnog, strogog ali pravednog, zaštitnika ali dobronamernika koji bi svakom praštati mogao. I onog crnog, ofucanog, izgladnelog osvetnika, koji bi svojim čeljustima drugima presuđivao, svojim delima kažnjavao i samo pokajnicima na kolenima praštao. U okršaju njih dvojice pobeđuje uvek onaj kojeg hranim. Ne znam ni kako, ni zašto, ni koji demoni prošlosti vozdižu ovog od gladi na ivici života, besnog kurjaka, kojim vradžbinama mu daju snage da iako od mene zapostavljen i dalje meni troši san… Mislim da se povampiruje da bi me još doučio opraštanju. Da oprostiti ne znači samo preći preko nečeg već i to nešto zaboraviti. Da oprostiti ne znači samo odstraniti nekog iz života već i posle svega želeti mu dobro. Da oprostiti ne znači sahraniti sećanje na nekog, već živeti srećno sa tim uspomenama. Da oprostiti pokajniku ne znači biti dobar, već oprostiti onom ko se pokajati ne ume. Da oprostiti iako u jeziku postoji kao svršen glagol u praksi je jedino upotrebljivo kao imenica oprštanje koja traje. Beskrajno. Koja nema završetka i koja svoje postojanje dokazuje terajući te da je činjenjem, a ne samo izgovranjem, ponavljaš. Nema opraštanje nikakve veze sa drugima, već isključivo sa nama samima. Nema bolje budućnosti za one koji ne umeju da praštaju, jer od življenja u prošlosti njima budućnost nema kad ni da se desi. Sreća ne dolazi na vrata zlopamtilima. U njihovim kućama živi samo ono što pamte. Njihovog kurjaka upravo njihova sečanja i hrane. Uvek ćete ga lako prepoznati. Crn je. Liči na gazdu i njegove misli. Zato znam da, ma koliko često sebe pitao „Dokle više?“ i sam sebi šaputao da niko ne čuje „Ja ovo više ne mogu“ – ja uvek mogu još da opraštam. Zato mi živote daj još! Sipaj još nedaće, upoznaj sa još nečasnih ljudi, iskoristi svaku priliku da mi gurneš prste u sve još uvek nezarasle rane iz prošlosti, jer ja i kad boli mogu još da opraštam. Jer ja nisam ta koja će se udaviti u gorčini osvetničkog pelina. Ne! Moj beli, uvek sit vuk, hranjen ljubavlju a pojen razumevanjem, dresiran je ne da bije bitke za mene, već da me kao slepca od tog ratničkog bezdana odvodi što dalje kad vidi da bitke počinju. Zato kad vidiš da me boli i pomisliš da je to moj poraz, znaj da je to uvek moja pobeda, jer ne možeš ti bolom doneti nemira koliko meni opraštanje može doneti spokoja! By Blogdan Tekst koji sam pročitala,a oduševio me je <3

Ne mogu da budem deo svijeta gdje muškarci oblače svoje supruge kao prostitutke,pokazujući sve ono što bi trebalo da bude dragocjeno. Gdje ne postoje čast i dostojanstvo i gdje se jedino možete osloniti na "OBEĆAVAM". Gdje žene ne žele djecu,a muškarci ne žele porodicu. Gdje budale vjeruju da su uspješne,dok se kriju iza točkova očevih automobila,a očevi koji imaju imalo moći pokušavaju da vas ubjede da ste niko i ništa.Gdje se ljudi lažno deklarišu da vjeruju u Boga sa čašicom alkohola u ruci i bez ikakvog razumjevanja svoje religije.Gdje se ljubomora smatra sramotnom,a skromnost je mana.Gdje ljudi zaboravljaju na ljubav,ali traže idealnog partnera.Gdje ljudi popravljaju svaki šum na kolima,ne stedeći ni vrijeme,ni novac,a oni sami izgledaju toliko siromašno da samo skupa kola mogu da ih pokriju.Gdje momci troše novac svojih roditelja u noćnim klubovima,imitirajući primitivne zvuke,a djevojke se zbog toga zaljubljuju u njih.Gdje se muškarci i žene već godinama ne razlikuju i gdje se sve to naziva slobodom izbora,a oni koji izaberu drugačiji put bivaju žigosani kao retardirani nasilnici. JA BIRAM SVOJ PUT,ALI ŠTETA JE ŠTO NE NALAZIM RAZUMJEVANJE U LJUDIMA MEĐU KOJIMA SAM NAJVIŠE ŽELELA DA GA PRONAĐEM....

Šta sam ja zapravo mislila o njemu ? Plašila sam ga se,a u isto vrijeme me je i privlačio,provocirao,iznenađivao.Misli o njemu izvukle su me iz depresije,ali i zaprijetile da me još dublje povuku u nju. On je zračio nekom energijom koja me je odvlačila od tuge. Hiljadu puta u svađi sam mu rekla : "Zapamti da nisi pravi muškarac, sve dok imaš oko sebe lake žene dugih noktiju,a kratkog morala.Žene koje padaju na ono što imaš na sebi,a ne u sebi. Takve su imali mnogi, i pre tebe,i posle tebe će.  Pravi si muškarac tek onda kad imaš onu ženu koje se svi boje,jer je pametna i lepa. Pravi si tek kad imaš onu koji mnogi sanjaju,a ne mogu se pohvaliti da su je imali,a ona korača s tobom rame uz rame kroz život." .... Da li me je razumio ili ne... ne znam...A on meni svaki put isto ponavlja: Riječi mogu biti opasno oružje ako se nađu u rukama iskusnog ratnika. Uvijek mi je govorio da koristim jako teške riječi dok se svađam,i da jako dobro znam da baratam sa njima. Zapalim jednu…Pa još jednu i odmah za njom još jednu…I jednu za drugom sve dok ne osjetim onu mučninu, oh, kako obožavam tu mučninu, pa ona opisuje moje trenutno stanje…Muka mi je…I od ovog grada…I od ovih ljudi..I prijatelja kojih nikad nema…Muka mi je i od mene… Muka mi je od svađa.A najvise mi je muka kada osoba koju volimo kaze da zeli neku vrstu predaha od veze,braka.Zeli da se preispita. Uvijek mi je bila nejasna ta sorta ljudi. Zahtijevaju pauzu, kratoktrajni odmor, da se udalje i preispitaju vlastite osjećaje. Zar to može? Zar u ljubavi postoji odmor? Ne, nema ga. Grizi, trgaj, traži rješenje ili izlaz iz problema. Ako ikada odeš na taj odmor, garantujem ti, nećeš se vratiti.

U životu sam uvjek bila željna ljubavi i pažnje.Poslije nekog perioda sam to i dobila.Muškarca u pravom smislu te riječi. Mnogo sam ga voljela.... i volim ga i sada.Tada sam bila neodlučna. Bojala sam se da će me povrijediti. “ Dobro se sjećam početka. Čak sam se i predomišljala. Pomislih: Hajde,pokušaj. Šta te košta ? “. Boga mi,itekako me koštalo. Koštalo me mnogih neprospavanih noći, izgubljenih dana. Koštalo me srca,toliko da sebi više ne mogu ni priuštiti takav luksuz kao što je neka nova ljubav i ponovna sreća. Pomislih onako naivno, oko žene trebaš da se trudiš. To što misliš da si se osigurao jer te voli, je najveće greška koju možeš da napraviš. Poslije nekog perioda sve se promijenilo. Zapalila sam cigaretu i sklopila oči.Šta sada?Šta uraditi kada se u jednoj sekundi zavrsi takva ljubav.Ljubav o kojoj se pricalo i pricat ce se.Sta trebam? Ubiti tu ljubav alkoholom,teskim drogama,lakim nocima? Ubiti sebe,kakvu si me samo ti volio pa da se vise niko nikada ne usudi da mi se priblizi.Trebam li postati kao ,,one,, zene.One kojima zora sluzi da se sjete cije su bile i gdje.Dovraga.Kako unistiti ljubav a da ne unistis sebe? Pogled mi odluta negdje u daljinu. Dovraga,nisam ni ja savršena. Niti sam često izjavljivala ljubav. Niti sam konstantno pokazivala emocije. Niti sam voljela slatkoriječivost. Zgražavala sam se od okruženja i njihovog površnog govora. Smatrajući da se ljubav izjavljuje jedino ako to stvarno osjećaš, a ne onako – bezveze. Sada kada je sve na pola,kao što drugi kažu kada je sve na vagi,sjetih se majčinih riječi i suza mi kliznu niz umorno lice. Majka reče : Draga kćeri, želim da odrasteš u pametnu ženu, majku i kćerku. Da imaš lijep život, da nađeš muškarca s kojim češ uživati danima, a ne da plačeš zbog njega noćima ,i njegovih i svojih hirova. Ja je upitam Kakav on treba biti ? Ona reče: Slušaj kćeri, neće mi biti važno ako mu se neke stvari koje ti voliš njemu ne dopadaju,sve dok se bude igrao sa djecom koju ćeš mu roditi,i dok sa njima uživa u svim onim divnim i frustrirajućim situacijama koje i ti meni priređuješ,i koje si radila dok si bila mala. Nije mi važno koliko će imati novaca,sve dok i ono malo što ima bude dijelio sa tobom,a ne lumpovao noćima.Nije mi važno njegovo političko opredjeljenje sve dok svakog jutra tebe, i vašu obitelj bude stavljao na prvo mjesto,u kući,i u svom srcu.Nije mi važna boja njegove kože,sve dok sliku vašeg života boji strpljenjem,požrtvovanjem,ljubavlju,i nježnošću.Na kraju malena,ako pronađeš takvog muškarca,a ja i on ne budemo imali ništa zajedničko,opet ću ga poštovati,jer dijelimo ono najvažnije,a to je tebe.. Jako mi je teško majci objasniti da nisam uspjela da sačuvam tog svog muškarca iz naše priče.Klizi naš odnos iz dana u dan. Mnogo sam,kao i on grešaka pravila.Imala sam teške traume iz djetinstva i prošlosti.Ponekad od nemoći,sjedila sam i rukama prekrila oči i rekla sama sebi : “Jebe sve nas prošlost,jebimo i mi nju,mi smo tu,a ona je tamo “. Ali nije to tako lako za uraditi .. Da li će se nešto promijeniti,da li ćemo zaista jedno drugo da izgubimo,vrijeme će pokazati.A ukoliko se desi da ga izgubim : “Faliće mi. Nek mi se Bog smiluje koliko će mi faliti”. Svaka priča ima kraj,a naša nije imala ni početak.Svakome kome sam poklonila povjerenje,uz to sam mu poklonila mač sa kojim će me braniti ili uništiti..Opet kažem volim ga,i ne znam šta će biti,ali šta god da bude bolit će.Kažu,vrijeme leči sve . Lažu!! Vremenom samo suze presuše,i jauci zaneme,ali bol ostaje. PS:Znam da sam ponekad nemoguća,ali ostani.Ispod te maske krije se krhka djevojčica kojoj samo treba neko da je voli.

” Plakao sam pre neku noć. Shvatio sam da su moj grad zaposeli neki stočari, šabani sa telećim glavama, neke pogubljene plastične žene, neke zavisnice i neki bahati depresivci” , reče jednom jedan sjajan mladić. Da, sjajni mladići postoje. Nema ih malo. Ima ih dovoljno, ali im je prostor preuzak, premali i neslobodan. Prostor su im okupirali bahati depresivci, teleći pogledi, plitki umovi i bogati neandertalci. To i jeste za plakanje. Plakanje ne podrazumeva adaptaciju niti povlačenje. Plakanje je prvi korak ka oslobađanju. Plakanje je, u ovom slučaju, najiskrenija reakcija. Plače čovek zbog smrada sopstvenog grada, zbog govana u kojima živi ne svojom voljom, ne svojim izborom. Plače jer još uvek ne uspeva da se sačuva od nasilja bahate depresije i neizmerne gluposti još gluplje okoline. Kada nešto vidiš, kada nešto čuješ, kada dovoljno znaš jedino što ti preostaje, nakon plivanja u govnima, jeste to da zaplačeš u svoja 4 zida kako bi izbacio/la sva ta sranja koja si upio/la ne svojom voljom i ne svojim izborom. Kada shvatiš da grad ne čine samo ulice, glupa svetla i izmišljeni raskoš, kada shvatiš da svaki grad čine pre svega ljudi koji u njemu žive, onda shvatiš i to da je tvoj najdraži grad zapravo grad koji najmanje voliš i grad iz kojeg želiš da pobegneš. Međutim, koliko god bežao/la opet ćeš shvatiti samo jedno, a to je da nikada nećeš uspeti da pobegneš od smrada, od bahate depresije, od plastike, neznanja i gluposti. Koliko god bežali/e nikada nećemo pobeći od sebe, i to je ono što je za plakanje u svoja četiri zida presudno. Ovaj sjajni mladić žmuri na bahatu depresiju, bira koliko može, bori se i pliva, ali kada ostane sam, u ta svoja 4 zida, on se miri sa sobom, sa svojim gradom koji mrzi jer ga voli, u nadi da će uspeti da izbaci iz sebe sve ono protiv čega se bori, u čemu pliva i za šta ne živi. Sjajni ljudi se plaše bahate depresije. Zato i plaču. Neka plaču. Plakati nije greh. Plač je sloboda.

Evo me lebdim i ovog ljeta,hladim se sladoledom i svilom,i pitam se ko sam s 26? čega 26? Pa godina prijatelji i prijateljice, godina. Malo? Ma sasvim svejedno je li to vama malo ili mnogo brojeva, života, priče i iskustva. Jer.... u suštini ... 27, 30, il 35 ..... Sve je to isti život, samo različita etapa. Istost je dosadna. Zato su tu etape. Da ubrzaju, uspore, poremete i raspletu sve kad treba i zatreba. A mi? Mi smo to što smo, godine nas samo zbunjuju, ograničavaju i deprimiraju. Eto npr. meni je kao već 26,a ono, nemam love, imam nekakve diplome, nemam posao, imam zanimanje, ma .... Ja svašta imam, a mnogo nemam. Otkucava mi biološki sat, kažu dušmani. Dušmani su svi ovi što mi broje godine i zdravlje ne bi li me u porodilište sprcali samo zarad politike i nataliteta, zarad nekakve društvene konvencije i bljutave etike. To što sam potencijalna žrtva društvenog i političkog sistema, kao i svaki čovjek na ovom svijetu, dodatno sam, s obzirom na to da sam žena od 26,utučena i nekakvim "prirodnim" poretkom stvari gdje sam ja zapravo i dozvoljena u uskom manevru svog biološkog sata koji otkucava i svetli sjajnije od svih silnih gradskih Rolexa što ih raznorazni šabani šetaju po kafićima.Mada, sve je to rešivo. To pitanje je s 26 lako izbeći, jer imala 26 ili 37 apsolutno nema potrebe za pravdanjem sopstvenog prvog ili drugog stanja! Nekako frustira pomisao na to da žensko ( moje) telo pripada nekome, ne samo muškarcu već sistemu koji tom istom telu nudi jedinu politiku opstanka- politiku rađanja. To vam je ono što narod kaže: "Žena je rođena da bude (o)plođena!". Ne znam još uvek za šta sam ja rođena. Ali, verujem da jesam za još mnogo, mnogo toga. Lepog i manje lepog. Ko sam ja onda s 26? Nemam pojma. Valjda sam čovek. Još uvek tražena, donekle pronađena. Usput sam i žena. Svašta još nešto jesam i nisam.

"UPRAVO ZATO ME I NE POZNAJEŠ" Ako misliš, da kada ćutim, nemam šta da kažem – grešiš, upravo sam tada najmudriji. Ako misliš da kada žmurim, ne vidim – grešiš, upravo tada vidim najčistije. Ako misliš da se davim zato što me nema na površini vode – grešiš, meni prijaju dubine, površina je samo tvoja površnost. Upravo me zato i ne poznaješ. Ali na kraju, kada završimo pod zemljom, možda me bolje i upoznaš. Dok sveće voskom ispisuju zadnje pozdrave, možda me i upoznaš, i shvatiš da disali smo isti vazduh, ali ga sagorevali na potpuno drugačiji način. :-)

Nećete vjerovati, ali još uvijek postoje djevojke koje ne zanima debljina vašeg novčanika, ili koje auto vozite (i da li ga vozite). Samo, takve djevojke vam uglavnom nisu zanimljive. Takve ne padaju na šuplju priču. One se obično zaljube u jednostavnog momka, koji je onako čupavu, ogrnutu njegovom dekom gleda kao da je najljepša.Takve imaju svoje dostojanstvo,ne hodaju okolo gole,da bi privukle nečiju pažnju,ili novčanik. Ukusno skrojenim i vešto upotrebljenim naborima svojih haljina,žene su osvojile više muških srcadi nego svojom razgolićenošću i svojim slobodnim ponašanjem.To često zaboravljaju i žene same i njihovi krojači.

Gdje su te jame da napokon upadnu ovi što drugima kopaju iste?Postoje bića koja će dizati prag da se spotakneš, koja će lopatu nositi na glavi kao asesoar samo da iskopaju grob za tebe, ašov im je prezime i nekako kao da ponosno stoje iza toga?! Cere se prasećom facom! Ja preskočim,nekad zapnem i to želucem, ili se poteturam pa me vidjevši na nogama dočeka bujica komplimenata,onih ulizivačkih do povraćanja,recimo : Da nisam posrnula ne bi čula da imam savršene crte lica,aman kao iz Holivuda?! Kolika je cijena ljigavosti ovdje?Ja sam sujetna žena.naravno,unormalnim granicama i volim laude u svoju čast ali ne od svakog i ne po svaku cijenu.Iskreno,u posljednje vrijeme najbolje me opisao kompliment:Ti si prekaljena! I kao takva vidim vas šta radite i cerim se ovim lijepim zubicima jer jame vas čekaju,moraju!Ljigavost i šljam je kuga/ovog društva!

Ma hajde bolan. Jebo te vise i bol i tuga i kukanje. Kunes se u drugarice. Budu tu, isprazne ti ormar, odnesu odjecu pokupe sminku i nikad se vise ne jave. Zoves jedno vrijeme, zoves. Na kraju se postidis sebe same jer trazis svoje – pa prestanes. Uzajmis ljudima pare, das knjigu na citanje. Vise nikad ne vidis ni njih, ni knjigu. O parama da ne pricam – halali Huso materi. Zaljubis se, zavolis. Sve pukne i svako ode na svoju stranu. Malo mu psujes mater koja ga rodila, malo ga kunes. Ponekad mu sjebes svu musku liniju u porodici. Poslije prestane sve. I plac i psovka i proklinjanje. Shvatis da si bezveze trosila i vrijeme i suze i rijeci. Odrastes. Uvidis i svoju krivnju u svemu, pa se poklopis. Odjednom podjes pricati realno, kako vam se, jednostavno, nije dalo i kako sve te nesudjene ljubavi treba ostaviti di im je i mjesto – u proslost. Budu ti tako puna usta nekih prijateljica. Stavljas slike sa njima po fb, pisete jedna drugoj svaku sitnicu. Redovna ispovjedaonica svaku noc na viberu. A onda se ona prestane javljati. Vidis kako se tamo s nekom drugom slika, cekira po kafanama, a tebi ni poruku da pusti. A online, vazda. I zajebes sve te hvalospjeve o prijateljatvu, vjecna zaklinjanja u nekoga batalis i shvatis da moras mijenjati zivotnu parolu iz sadasnje u onu – Acta, non verba. Nadje se tamo nesto ili neko, ko ti udavi dusu. Ili bar ono sto si mislio da imas na mjestu gdje bi trebala biti ta dusa. Nesto ti od toga slomi srce, al ne osjetis da je ista puklo. Pa se zapitas sta ti je, uopce, slomljeno?! Broji se samo ono sta se vidi. Gusi te u prsima, tesko spavas, podjes mrsati. Ljudi kazu da je to zato jer su te tamo neki iznevjerili, pa te podsvijest ne pusta na miru. Iznova te podsjeca na izdaju tebi bliskih ljudi. Onda odes doktoru, on ti kaze da si fasovo upalu pluca, jer nam je pored ljudi – vrijeme sjebano jos vise. Udisemo svasta, brate. Cestice prasine i uglja, mikrobi, a ljudske rijeci jos kancerogenije. I sta imas od toga sto places svaki dan? Zalis se Bogu, ocu, momku, prijateljici da te boli ta dusa koju nemas i krvari to srce koje vise ne osjecas. Nista jarane. Imas jedno veliko nista. Nego zajebi sve te suze, sav taj bol, taj pritisak u grudima i suzne oci. Nego fino ustanite svako jutro s najljepsom slikom o sebi, zagrlite se, poljubite u obraz sebe samog. Opsujte sebi kad zgrijesite, iskritikujte se. Naucite biti objektivni i realni. Kad vam se nakupi u vama samima, to nesto, cemu ime ne znate – trcite, setajte, pojedite tepsiju kolaca, pustite muziku i plesite, pustite hladan tus. Dodjite sebi prije nego vam drugi dodju glave. I ne dajte svakome ni da vas u dupe poljubi – a ne da popije kafu s vama. Svim ljudima u vasem zivotu odredite mjesto. Plac, suze, zalovanja, slabosti i gluposti ostavite onima koji u zivotu nemaju pametnija posla – a vi zivite.