OPRAŠTANJE ..
Mnogo me košta da oprostim. Učinim to, ali samo moja nesanica i ja znamo koliko je snage i napora potrebno. Pogotovo iznova. Pogotvo iznova najbližima.
Kao i svi ostali ljudi na ovom svetu, i ja u sebi imam dva vuka. Onog belog, pitomog, jakog ali osećajnog, strogog ali pravednog, zaštitnika ali dobronamernika koji bi svakom praštati mogao. I onog crnog, ofucanog, izgladnelog osvetnika, koji bi svojim čeljustima drugima presuđivao, svojim delima kažnjavao i samo pokajnicima na kolenima praštao. U okršaju njih dvojice pobeđuje uvek onaj kojeg hranim. Ne znam ni kako, ni zašto, ni koji demoni prošlosti vozdižu ovog od gladi na ivici života, besnog kurjaka, kojim vradžbinama mu daju snage da iako od mene zapostavljen i dalje meni troši san…
Mislim da se povampiruje da bi me još doučio opraštanju. Da oprostiti ne znači samo preći preko nečeg već i to nešto zaboraviti. Da oprostiti ne znači samo odstraniti nekog iz života već i posle svega želeti mu dobro. Da oprostiti ne znači sahraniti sećanje na nekog, već živeti srećno sa tim uspomenama. Da oprostiti pokajniku ne znači biti dobar, već oprostiti onom ko se pokajati ne ume. Da oprostiti iako u jeziku postoji kao svršen glagol u praksi je jedino upotrebljivo kao imenica oprštanje koja traje. Beskrajno. Koja nema završetka i koja svoje postojanje dokazuje terajući te da je činjenjem, a ne samo izgovranjem, ponavljaš.
Nema opraštanje nikakve veze sa drugima, već isključivo sa nama samima. Nema bolje budućnosti za one koji ne umeju da praštaju, jer od življenja u prošlosti njima budućnost nema kad ni da se desi. Sreća ne dolazi na vrata zlopamtilima. U njihovim kućama živi samo ono što pamte. Njihovog kurjaka upravo njihova sečanja i hrane. Uvek ćete ga lako prepoznati. Crn je. Liči na gazdu i njegove misli.
Zato znam da, ma koliko često sebe pitao „Dokle više?“ i sam sebi šaputao da niko ne čuje „Ja ovo više ne mogu“ – ja uvek mogu još da opraštam. Zato mi živote daj još! Sipaj još nedaće, upoznaj sa još nečasnih ljudi, iskoristi svaku priliku da mi gurneš prste u sve još uvek nezarasle rane iz prošlosti, jer ja i kad boli mogu još da opraštam. Jer ja nisam ta koja će se udaviti u gorčini osvetničkog pelina. Ne! Moj beli, uvek sit vuk, hranjen ljubavlju a pojen razumevanjem, dresiran je ne da bije bitke za mene, već da me kao slepca od tog ratničkog bezdana odvodi što dalje kad vidi da bitke počinju.
Zato kad vidiš da me boli i pomisliš da je to moj poraz, znaj da je to uvek moja pobeda, jer ne možeš ti bolom doneti nemira koliko meni opraštanje može doneti spokoja!
By Blogdan
Tekst koji sam pročitala,a oduševio me je <3